Zatim bi otišli u polje i vraćali se nakon više sati. Bebe su nekad plakale, a najčešće blaženo spavale.
Uz svu volju ne mogu si ovo nikako predočiti. Bilo je to drugo doba. Bile su i bebe drugačije, valjda!
Jedina slika koju imam pred očima dok zamišljam kako bilo koje od svoje djece ostavljam u koritu pod krevetom je - rastavljen krevet, posteljina razbacana, beba veselo guguće na drugom kraju stana, u očima joj žar, u ustima komad iz smeća...
U doba kada sam ja bila beba, krilatica -svaka beba barem jednom padne- služila je kao ohrabrenje i utjeha mladim majkama, koje su bebe, ako su im htjele dati malo slobode izvan kinderbeta, držale najčešće na bračnom krevetu.
Danas je pak običaj i preporuka da se bebe stavljaju što više na pod. (mama, znam da ti se diže kosa na glavi dok i ako ovo čitaš ;)).
No jedno je staviti bebu na pod,
a posve je drugo staviti je na kraljevsku prostirku. Na primjer ovakvu:
(jako jako jako se ispričavam na lošim slikama. Vrlo je teško napraviti dobru sliku kad pada sumrak, u stanu... bla bla... hvala :))
Također, molim, zanemarite i onu šlapu koja se tvrdoglavo pojavljuje u pozadini!
Zahvaljujem svim komentatoricama i komentatorima!
Slobodno komentirajte manekena - on je isto - home made ;)
Pusa!
